Prijateljstvo i zivotni putevi
Upoznala sam ga prije 13 godina,
svaki dan smo pisali "romane" jedno drugome. Pisali smo o svemu i svacemu. Cak smo se rapravljali i oko toga "kome djeca trebaju pripasti posle razvoda braka", i ako je bilo prerano da razmisljamo o toj temi.
(Zalim, sto ta pisma nisam sacuvala.)
To nase druzenje je trajalo oko dvije godine.
On je bio tipican 21-no godisnjak. Pun zivota. Volio je djevojke do te mjere da su mu "dosle glave".
Nije voljeo da ga zovem pravim imenom... govorio je "zvucis mi ko majka."
Jednom je rekao da bi mi se prestao javljati jedino ako bi mu se nesta jako strasno desilo u zivotu.
Prestao je pisati. Nestao je iz moga zivota, tako neprimjetno kao i sto je dosao.
Mislila sam: nista cudno, takve stvari se desavaju na net-u; zivotni putevi nas razdvoje. Ali nikad ga nisam zaboravila.
Posle dugo godina, nakon prevrtanja pola net-a, nasla sam ga na facebook-u.
Da, DESILO SE ONO NAJGORE. Otac i sestra su mu umrli.
I ako se dugo nismo culi, pogodilo me je.
Prije mjesec dana mi kaze da mu je i majka na samrti, da posle njene smrti nema vise sta traziti u toj drzavi i da zeli preseliti u Ameriku.
Juce je ostao sam na svijetu. Ostao je i bez majke.
A ja jos uvijek nisam nasla nacin da mu pomognem, da mu ostvarim zelju a da ne uradio ono najlakse.





